Osnovna škola Vladimira Nazora Krnica

 U tom smislu je i Miroslav Šicel napisao da „na tragu takvog života kakvim su živjeli Maksim Gorki ili Jack London, pa i naš Josip Kosor – prošavši od dna do vrha sve Scile i Haribde vlastite sudbine – i Mijo Mirković, u literaturi poznat kao Mate Balota – svojom biografijom ne zaostaje gotovo nimalo za spomenutima: mornar, kamenolomac, kopač i orač, pa radnik, konobar i činovnik, nerijetko i zatvorenik, te na kraju doktor ekonomskih znanosti stečenih u inozemstvu, sveučilišni profesor, znanstvenik, akademik – on je – taj čudnovati Istranin, izravni izdanak Velog Jože, bio ipak, unatoč žuljevitom i nesenetimentalnom i grubom životu, u duši suptilni pjesnik, pjesnik i onda kada je opisivao svoju „tijesnu“ zemlju, južnu Istru...“ ili kao što su to  stihovi njegova Dragog kamena, učenicima osnovnoškolskog uzrasta najpoznatijih i najbližih tekstova. Pred osam  godina učenica ondašnjeg šestog razreda Deborah Catela u svom pismu Mati Baloti napisala je: „Nisam Vas imala prilike upoznati, ali to pokušavam preko Vaših djela  i drago mi je da Vam mogu reći da Vaša djela žive među nama generacijama. Svake jeseni učenici i učitelji naše škole s ponosom obilježavaju Vaš rođendan. Posjećujemo Vašu rodnu kuću i grob i uz zvukove roženica, stihove  Vaših pjesama i stare narodne napjeve Vi živite u nama...“

Tako je jučer, nova generacija krničkih osnovnoškolaca, zajedno sa svojim gostima,učenicima i učiteljima Osnovne škole Divšići, posjetila Balotinu rodnu kuću u Gašpićovima, razgledala vrijednu etnološku i etnografsku zbirku Raklja i upisala se u spomen knjigu.

 Nakon toga, Balotinim stazama Tijesne zemlje i Dragog kamena, hodočastilo se do starog groblja, gdje su učenice  Lea Peruško, Leona Jalšovec i Stela Lučić Jozak kazivale Balotin Dragi kamen, a Tea i Elen Percan, Chiara Peruško i Hajdi Fornažar govorile su  Kozu te pjevale  narodnu pjesmu Zaspa Pave. Učenici su položili cvijeće na Balotin grob uz stari napjev Na srid mora jena gora u izvedbi Nevije Grgorinić i Cvitka Brgića iz KUD-a „Mate Balota“ (Na srid mora jedna gora velika/U toj gori jedno drvo javora/Pod javoron posteljica pletena/Tu mi leži moja mi draga bolesna/Popuhnul je tihi vjetar od mora/i odnesal jedan listak javora/Poniga je mojoj dragoj na lica/Da bi mi se moja draga uzdravila). A Balota je opčinjen narodnom pjesmom pa piše: „Pjeva puk, pjeva dvorište, pjeva selo. Veličanstvena, prosta i lijepa stara pjesma, koja u smrti sjedinjava ljude i čini opet ono što su uvijek bili, jedan sudbinom vezan tijesan kolektiv. Pjesma koja živi vjekovima, dulja od pojedinaca, rodova i koljena, trajnija od kraljevstava i carstava, duža od ugovora i granica.“

U nastavku svoje šetnje Rakljom i stazama Tijesne zemlje i Dragog kamena, učenici su osluškivali zavičaj, zamjećivali i bilježili, crtali, slikali i pisali. Stvorile su se skupine učenika nižih razreda Krnice i Divšića na Bolovanu, a oni su u svojim likovnim radionicama od kolaža slikali nekadašnju palaču Loredan, a danas svoju školu (učenici prvog razreda s učiteljicom Emom Škabić). Ovako o palači Loredan piše  Balota u romanu Tijesna zemlja: “Ta palača na dva kata  sa ložom u prizemlju na jednoj strani i dućanom Popaševim na drugoj, i između velikih kamenitih stepenica, što su izvana vodile na prvi kat, dominirala je selom. Ni četiri druge kuće, složene skupa, ne bi njoj bile ravne, osim Dardanićeve palače.“

 Učenici drugog razreda vođeni učiteljicom Marijom Škabić u tehnici ugljena crtali su ognjište iz Balotine rodne kuće, a  treći je razred s učiteljicim Gordanom Antunović radio u oblikovanju glinom  i po izboru motiva Raklja (lonac, padela, grozd...), jer lončarstvo je staro zanimanje Raklja, a „mira za miru, na viru“ bila je mjera povjerenja, rada, trudna života i mogućnosti opstanka na tijesnoj i škrtoj zemlji.

Učenici su četvrtog razreda s učiteljicom Dolores Bulešić od novinskog papira gradili kažune, okrugle kamene kućice na pašnjacima i njivama, spas i sklonište težacima i pastirima u danima kiša i nepovoljnih vjetrova.

Učenike je starijih razreda vodila učiteljica likovne kulture Elena Vitasović, a oni su na rakljanskim stazama imali nekoliko zanimljivih postaja i vizura iz Tijesne zemlje: Dardanȉćevu palaču, Cesȁre, zvonik, Bolovanȋć, Kȍraš (Stari Bolovan). Osmišljavale su se tako, očima djece, zanimljive kartuline i pozdravi iz Raklja nekad i danas.

Novinarska  je skupina, koju je vodila Romana Percan,  zabilježila sve aktivnosti dana, a činile su je  učenice Mila Cukon, Lora Peruško, Mia Buić, Alberta Lopandić i Eva Peruško. Fotografska skupina učitelja predvođena učiteljicom Zdravkom Prnić pridonijela je kvaliteti fotografija koje će se koristiti za potrebe školskog lista Pramaliće, školski arhiv i za školske mrežne stranice.

Na kraju je u Raklju održana prigodna sjednica Učiteljskog vijeća s osvrtom i evaluacijom na proteklih dvadeset godina održavanja projekta u kojem su, svojim sudjelovanjem, doprinos dali brojni gosti, vanjski suradnici, učenici osnovnih i srednjih škola naše županije, Primorsko-goranske i zagrebačkih škola, ali i škola iz inozemstva. Na sjednici se promišljalo o načinima prožimanja i implementacije današnjih zamisli s drugim  godišnjim aktivnostima školskog kurikuluma  zavičajne nastave (godišnja izložba, škole u srcu zavičaja, susreti škola...).

Danas je projekt financiran u sklopu projekta Istarske županije „Institucionalizacija zavičajne nastave“, a u dvadeset godina njegova održavanja financiran je iz različitih izvora, od Općine Marčana pa do sredstava dodijeljenih na brojnim natječajima (Turistička zajednica Istarske županije: Sveta Agnija,najljepši vidikovac; Hrvatska turistička zajednica, Muzej Mimara...).