Korat oblikuje prostor pripadnosti. On je intimna arhitektura pamćenja i svakodnevice, mjesto gdje se ukrštaju generacije, običaji i trajanja. Svaki njegov sloj nosi priču o tome tko smo bili, kako smo živjeli, što smo sačuvali i što prenosimo dalje.

Ovaj projekt polazi od istarskog krajolika kao nositelja identiteta. Promatra korat kao kulturološku strukturu, prostorni izraz odnosa između čovjeka i prirode, između društva i prostora, između naslijeđa i budućnosti. Korat postaje arhiv u kojem se čitaju obiteljske povijesti, mikroekologije svakodnevice, rukopis mjesta koje nas oblikuje.

Korat – mjesto pripadnosti prostoru i vremenu okuplja suvremene umjetničke prakse, znanstvena promišljanja i lokalna znanja kako bi se otvorio dijalog o kulturnom krajoliku kao mjestu identiteta. Programske aktivnosti – izložbe, razgovori, radionice, interpretacije vrtova i memorija omogućuju susret različitih disciplina: arhitekture, etnologije, književnosti, vizualne umjetnosti i ekologije. U središtu projekta nalazi se ideja vrta kao prostora učenja, njege i čuvanja.

Projekt oblikovan je kao dio zavičajne nastave s ciljem povezivanja učenika s obiteljskom i kolektivnom memorijom. Inspiriran djelima Mate Balote, projekt razvija kod učenika osjećaj identiteta, pripadnosti i odgovornosti za očuvanje kulturne baštine. Projekt se temelji na književnom stvaralaštvu Mate Balote i njegovom shvaćanju zavičaja kao misaone kategorije i temelja identiteta. Učenici kroz istraživanje i kreativni rad povezuju osobna iskustva i obiteljsku memoriju s kulturnim identitetom zajednice.

Inspirirani Balotinom topografijom pamćenja i osjećajem pripadnosti zavičaju, školska knjižnica svoju središnju pedagošku i kulturnu ulogu stvara kroz projekt uključivanja učenika u istraživanje i dokumentiranje lokalnog prostora. Ovakav projekt omogućuje učenicima da neposredno dožive način na koji prostor oblikuje identitet, sjećanje i zajedništvo, te da razvijaju osjećaj odgovornosti za očuvanje kulturne i obiteljske memorije. Uključivanje učenika u aktivno prikupljanje fotografija i sjećanja omogućuje školskoj knjižnici da postane mjesto gdje se teorijska razmišljanja o identitetu i zavičaju konkretno ostvaruju kroz iskustveno učenje.

Zavičaj kao simbol identiteta i otisak trajnosti u djelima Mate Balot

Balota ne stvara univerzalne likove, već pojedince čije su sudbine neraskidivo povezane s lokalnim iskustvom i suživotom zavičaja koji pamti. Takva topografija pamćenja postaje ključ za razumijevanje identitetskih procesa u kontekstu povijesnih mijena, migracija i modernizacije. Balotin intelektualni pristup čovjeku i zajednici istovremeno je analitičan i emotivan. Spaja promišljenost s dubokim osjećajem vezanosti za prostor. U njegovu književnom univerzumu zavičaj funkcionira kao misaona kategorija: prostor trajne prisutnosti, znak otpora nestajanju i temelj osobne povijesti. Time Balotin literarni svijet djeluje kao dokument jedne kulture, ali i upozorenje na važnost ukorijenjenosti u vremenu suvremenih kulturnih integracija.