Osnovna škola Vladimira Nazora Krnica

STARI RAKALJ

            Stari se Rakalj  nalazi na povišenom platou istaknutoga brežuljka iznad Raškog kanala (Sveti Nikola, Sveti  Mikula, Sveti Mikuja) na oko 93 m nadmorske visine te dominira okolnim prostorom i dobro kontrolira ulazak i izlazak iz kanala kao i plovidbeni put Kvarnerom. Upravo je to jedan od razloga njegove gotovo stalne naseljenosti, od prapovijesne gradine pa sve do srednjovjekovnog kaštela koji je prestao postojati 1510. god. Na istom ovom brežuljku nalazi se i crkva svete Agneze (Sveta Agnija, a 21. siječnja se slavi Dan svete Agnije) koja je pravokutna tlocrta s upisanom apsidom. Na njenom se pročelju nalaze  preslica i gotički portal s uklesanom godinom 1495., a čini se da je ona nekad bila župna crkva o čemu nam svjedoči dokument iz 1555. god.

Prema mišljenju Bernarda Benussija, Rakalj je od 1275. god. u posjedu goričko-pazinske grofovije. U povijesnim izvorima prvi se put spominje 1312. godine gdje se javlja pod nazivom Castellare de Rachir kada ga gorički grof Henrik daje kao miraz svojoj kćeri Elizabeti i njezinom  zaručniku Nikoli od Pramberga. Godine 1342.  u diobnom ugovoru goričkih grofova spominje se kao Castrum Novum, a 1374. godine prelazi, zajedno s cijelom grofovijom, u vlast austrijskih vojvoda Habsburgovaca. Tijekom 15. i 16. stoljeća nekoliko je puta založen vjerovnicima austrijskih vladara, a u ratu između Venecije i austrijskih vladara (1508. - 1516.), točnije 1510. Godine,  osvojili su ga i uništili plaćenici susjednoga kaštela Mutvorana koji je bio pod mletačkom vlašću. Ovim se događajem prekida kontinuitet života na području Staroga Raklja, koji se nakon toga više ne spominje kao naselje. Preostalo stanovništvo, zajedno s doseljenicima, seli se na prostor današnjega Raklja, koji se prvi put spominje 1508. godine pod imenom Castel Nuovo detto Rachel. Godine 1536.  zajedno s Barbanom, Rakalj je kao feud prodan obitelji Loredan.

Za one koji žele znati više…

Otkriveni su ostatci struktura koji se pripisuju razdoblju srednjega vijeka kao i onima iz prapovijesti (brončano doba) te antike. Na gotovo cijeloj površini na kojoj su se provodili radovi stiglo se do matične stijene.

Upravo je izvanredna strateška pozicija s koje se može dobro kontrolirati ulazak i izlazak iz Raškog kanala kao i plovidbeni put Kvarnerom jedan od razloga gotovo stalne naseljenosti Starog Raklja, od prapovijesne gradine preko antike pa sve do srednjovjekovnoga kaštela.

            Učenici su, nakon terenske nastave na Starome Raklju, mogli zaključiti da svako istraživanje upotpunjuje i daje jasniju sliku života tijekom povijesnih i prapovijesnih razdoblja na ovome dijelu Istre.

            Sve što su na terenu zabilježili, saznali, otkrili ili na što su dobili odgovor, u učionici će na satovima Povijesti i sistematizirati.

Ostatci bedema

Jugozapadno od najvišega i najbolje sačuvanoga dijela bedema na Starome Raklju otkriveni su ostatci nešto slabije sačuvanoga dijela bedema koji se spaja na navedeni zid. Razlika je u tome što je novopronađeni zid prilično tanji u odnosu na vidljivi bedem i širina mu iznosi tek nešto više od 1 m što je gotovo dvostruko manje u odnosu na širinu sačuvanoga dijela bedema. Ovo, zajedno s pronađenim materijalom, ukazuje na to kako je ovaj dio bedema stariji od već ranije vidljivoga bedema. Također, ovaj novopronađeni zid prati prirodan pad matične stijene te se lomi pod kutem od 90 stupnjeva u smjeru sjevera tek nekoliko metara od sačuvanog dijela zida bedema, a zatim opet pod kutem od 90 stupnjeva skreće u smjeru zapada. Nakon desetak metara ovaj zid polukružno skreće u smjeru jugozapada također prateći prirodan pad matične stijene. Uz same temelje zida s vanjske strane pronađeni su ulomci keramike koja se okvirno može datirati u 14. i 15. st., a uz keramiku prikupljeno je mnoštvo kostiju, nešto stakla, željeznih čavala te školjaka.

Objekt na sjeverozapadnome dijelu kaštela

Na dijelu gdje su od ranije bili poznati zidovi kao i ostatci bačvasta svoda istražena je prostorija u koju su vodile stepenice s južne strane, a s obzirom na postojanje bačvastoga svoda, vrlo je vjerojatno bila riječ o nekakvom spremištu za hranu ili žitarice. Istraženi su zidovi  građeni od pravilnih kamenih blokova povezanih žbukom. Širina zidova iznosi oko 80 cm. Na donjem dijelu prostorije, čije dimenzije iznose oko 3 x 3 m, pronađeni su ostatci starijega zida koji je, vrlo vjerojatno, prvotno pripadao originalnim bedemima sagrađenima u najstarijoj fazi izgradnje rakljanskoga kaštela. Riječ je o istome zidu koji se u nekoliko smjerova lomi i pruža prema najbolje sačuvanom dijelu bedema te se spaja na njega. Stoga ovaj istraženi objekt pripada mlađoj ako ne i najmlađoj fazi razdoblja izgradnje kaštela u Raklju što potvrđuje i pronađeni materijal unutar ove prostorije koji se okvirno može pripisati prvoj polovici 15. st., a to je   neposredno razdoblje prije samoga napuštanja kaštela. Također, zanimljivost ove prostorije je postojanje sloja neposredno iznad matične stijene koji pripada razdoblju prapovijesti, odnosno brončanoga doba, što potvrđuje obilna količina pronađenoga keramičkog materijala u crnoj masnoj zemlji kakva je tipična za gradinska naselja diljem Istre.  Upravo je ovaj sloj  prvi takav in situ dokaz o postojanju brončanodobnoga naselja na ovome mjestu.

            Uz navedene radove istražen je i dio sjeverno od navedene prostorije s druge strane zida gdje je kao i gotovo svugdje na kaštelu Stari Rakalj većinu sloja sačinjavao građevinski otpad odnosno kamenje pomiješano sa žbukom i zemljom koje je originalno pripadalo zidovima kaštela bilo iz ranijih ili kasnijih faza izgradnje. Donji su slojevi na ovome dijelu  pripadali također srednjemu vijeku i u njima je pronađena manja količina keramike, kostiju i stakla, a vremenski odgovaraju 14. i 15. stoljeću.

            Iako je riječ o slučajnom nalazu tegule s pečatom PANSIANA na platou između crkve sv. Agnjije i najvišega dijela kaštela s ostatkom bedema, ovim je nalazom  potvrđeno kako je ovaj lokalitet egzistirao na određeni način i u antici, odnosno u 1. st., a nova će istraživanja zasigurno upotpuniti sliku nalazišta ne samo u antičko vrijeme, već i u vremenu prapovijesti kao i srednjega vijeka.

Sve su istražene stratigrafske jedinice snimljene  geodetski, a isto tako provodila se i detaljna terenska nacrtna i fotografska dokumentacija. Iz svih stratigrafskih jedinica, gdje je to bilo moguće, izuzeti su uzorci ugljena ili kostiju za određivanje starosti radiokarbonskom analizom. Isto tako, prikupljeni su i drugi relevantni uzorci dok je dio metalnih nalaza u fazi restauriranja.